Povijest začina

Ispis

Kažu da ljubav dolazi kroz želudac. Ali nije samo ona došla na ovaj način. Došlo je i bogatstvo, a time i pohlepa; ratovi su dobivani i gubljeni, carstva su se izgrađivala i propadala, međunarodni sporazumi su se sklapali i kršili. Otkriveni su novi kontinenti, a različite religijske prakse i vjerovanja su nastajali i nestajali. Ovo je priča o začinima i kako su oni promijenili svijet.

Povijest začina stara je gotovo jednako kao i ljudska civilizacija. Začini su korišteni kao lijekovi, kozmetika, parfemi, za očuvanje hrane, u religijske svrhe, balzamiranje mrtvih, pa čak i kao povrće. Stoga ne čudi da su tijekom starog i srednjeg vijeka začini bili najvažniji predmet trgovine te da se za bogatog čovjeka govorilo da „sjedi na vreći papra". Tijekom 5000 godina Arapi su otkrivali putove između Azije, Afrike i Europe te su držali monopol nad trgovinom začina, koje su karavanama dopremali u Europu s Dalekog Istoka. U početku se ta trgovina bazirala na cimetu i papru, a kasnije (od 500 godina pr.Kr.) se priključuju klinčići i muškatni oraščić. Aleksandrija je bila važno središte trgovine začina, a karavane magaraca i deva su prolazili putovima začina. Rimljani su pak začine dopremali brodovima s Dalekog Istoka, preko Egipta u Rim, a to putovanje je u početku trajalo dvije godine. Začini su tada bili cijenjeni kao zlato te su time bili dostupni samo bogatim građanima. Priča da je na sprovodu Neronove žene, u znak poštovanja, spaljena cijela godišnja opskrba cimetom samo pridonosi važnosti začina. Padom Rimskog Carstva upotreba i trgovanje začinima se smanjuje.

Doba otkrića

Zašto je Kolumbo otkrio Ameriku? Zato što je tražio izravan pomorski put u Indiju. A zašto je tražio izravan pomorski put u Indiju? To je već zanimljivije pitanje. Odgovor bi mogao biti: zlato. No, nije samo zlato, već i začini... Stavimo to u povijesni kontekst. Nakon pada Rimskog Carstva, Europa prolazi kroz svoje „mračno doba", koje kulminira u 14. stoljeću kada je pogođena kugom i potpuno osiromašena. U 15. stoljeću pada i Bizantsko Carstvo; osvajaju ga Osmanlije i time prekidaju važan trgovački put začina. Tarife na začine su tada dosegle vrhunac - bili su vrijedniji od zlata, a Mlečani su se obogatili trgovinom njima. Nakon toga kreće ekonomski uzrast ostalih zemlja Europe, vladari ojačavaju svoju vlast i ujedinjuju rascjepkane zemlje, formiraju se bogatiji slojevi ljudi te se ponovno stvara podloga za intenzivniju trgovinu Europe s Dalekim Istokom. Portugalski vladar Ivan II. te španjolski kralj Ferdinand V. i kraljica Izabela nakon ujedinjenja i reforme svojih zemalja, bogatstvo zemlji planiraju priskrbiti preuzimanjem monopola nad trgovinom s Indijom. Samo treba naći najjeftiniji i najbrži put.

Početkom 15. stoljeća došlo je do poboljšanja opreme za navigaciju, čime su započela dugotrajna putovanja brodovima, a time i traženje izravnog pomorskog puta za Indiju. Iako se ne smije podcijeniti važnost portugalskog princa Henrika Moreplovca koji je istraživao obale Afrike, glavni korak prema pronalasku puta za Indiju je napravio Bartolomeo Diaz koji je 1487. godine došao do najjužnije točke Afrike, Rta Dobre Nade. Time je probuđena nada da je moguće oploviti Afriku i doploviti do Indije te je zato prvotni naziv Rt Bure, kako ga je nazvao Diaz, promijenjen u Rt Dobre Nade. Paralelno s Diazom, Portugalci su poslali ekspediciju i kopnenim putem, pod vodstvom Pedra da Covilha, koji je skupljao informacije o afričkim i indijskim lukama. Međutim, prošlo je još 10 godina prije nego što su Portugalci mogli poslati novu ekspediciju za Indiju, a u međuvremenu je Kolumbo krenuo na put.

Amerika „otkrivena pogreškom"

Kristofor Kolumbo krenuo je 1492., pod španjolskom zastavom, na put prema Indiji. Putem mu se ispriječilo do tada nepoznato, veliko kopno, Sjeverna i Južna Amerika, tzv. Novi Svijet. Sam je bio uvjeren da je otkrio zapadni put za Indiju (stanovnike je nazvao Indijancima, a otkriveno područje Zapadnom Indijom), međutim Aziju nije nikad vidio. Da je zaista otkrio put za Indiju, vratio bi se s brodovima punim papra, cimeta, klinčića, muškatnih oraščića i zlata. Kolumbo se u Španjolsku vratio sa čilijem, pimentom (allspice, misleći da je papar), duhanom, različitim papigama, par robova i bez zlata. Možda taj prvi popis ne izgleda spektakularno, ali sljedeći zaista jest. Biljke donesene u Europu tijekom kasnijih istraživanja Amerika su: krumpir, batat, rajčica, kukuruz, grah, paprika, kikiriki, suncokret, tikve, kakaovac, vanilija... Zbog začina ne samo da su otkriveni potpuno novi kontinenti (i sve pozitivne i negativne stvari koje su došle time), već su tako otkrivene i biljke bez kojih današnja kuhinja nije moguća. Primjerice, danas su špageti i umak od rajčice neizostavni dio talijanske kuhinje, ali do 16. stoljeća Talijani nisu niti čuli za rajčicu, a špagete im je donio nekoliko stoljeća ranije Marko Polo iz Kine. Zamislite mađarsku kuhinju bez paprike ili Europu bez čokolade...

Manhattan zamijenjen za muškatni oraščić

Začini su utjecali na razvoj povijesti i dalje. Portugalac Vasco de Gama uplovio je 1498. godine u Kalkutu te je time pronašao izravni pomorski put za Indiju. Portugalci su poduzeli još par ekspedicija kako bi sebi osigurali prvenstvo trgovine. Pri tome su, dakako, koristili sva raspoloživa sredstva: zaplijenjeni su i zapaljeni mnogi trgovački, muslimanski brodovi, ubijeni su i masakrirani ljudi, ali cilj je postignut. No, tada jača Nizozemska, a zatim i Engleska. Tijekom 16.stoljeća, Portugal i Španjolska se sukobljavaju oko klinčića, a Nizozemska i Engleska oko muškatnog oraščića. Sićušni otočić Run, prekriven drvećem muškatnog oraščića, postaje najvrjedniji posjed na svijetu. Engleska ga prepušta Nizozemskoj u zamjenu za mir, ali i kolonije u Sjevernoj Americi, među kojima je bio i otok Manhattan, danas dio New Yorka. Nizozemci ograničavaju proizvodnju muškatnog oraščića samo na Molučke otoke te time u potpunosti kontroliraju proizvodnju toga začina u svijetu. Čak su i „fiksirali" cijene na tržištu, paleći višak drveća čime su zadržavali visok profit. Kontrolirali su i trgovinu cimetom i paprom. Monopol Nizozemske razbijen je kada je Francuski botaničar Pierre Poivre uspio ukrasti neobrađene sjemenke muškatnog oraščića i posaditi ih na Mauricius. U borbu za dominaciju nad trgovinom začina kasnije se uključuje i Amerika, prvenstveno uzgajajući čili i češnjak.

Od početka povijesti kontrola nad trgovinom začina osiguravala je dominaciju u svijetu. Danas su nam začini dostupniji i jeftiniji nego ikada prije, no kada sljedeći put kupite cimet ili papar, sjetite se koliko su samo utjecali na povijest i kako su promijenili svijet.